Svi su očekivali da osudi „njihove“, a oslobodi „naše“. Svi osim Srba. Možda su kao najbrojniji narod osjećali veću odgovornost, možda je pravoslavni etički kod arhetipski ugrađen u njih, možda nije slučajno što srpska himna ne zaziva Boga pobjede ili osvete, nego pravde.
Pravda je riječ koja se nikako ne bi trebalo nalaziti u istom kontekstu s Haškim sudom. Hag je do danas osudio 66 Srba na 1004,5 godina robije i još sedam doživotnih kazni. U isto vrijeme Hrvati su za zločine nad Srbima u Hrvatskoj dobili 0 godina. Nula.
Problem Haga nije bio u tome što je osudio Srbe. Zločini su se bez sumnje dešavali na svim stranama. Neke presude bile su temeljene na jakim dokazima. No, postavlja se pitanje zašto isti standard istrage i zapovjedne odgovornosti nije doveo do odgovarajućih procesa protiv hrvatskih političkih i vojnih struktura za zločine nad srpskim civilima?
Zašto nitko u Hagu nije odgovarao za ubijanje više od 1.200 srpskih civila u „Oluji“ i nakon nje? Zašto nitko nije odgovarao za stotine lojalnih srpskih civila koji su ubijeni u hrvatskim gradovima, Osijeku, Sisku, Gospiću, Pakračkoj poljani, logoru Lora... Za streljanje hrvatskih vojnika na Ovčari Srbi su suđeni, za streljanje srpskih civila u Vukovaru prije Ovčare Hrvati nisu.
Zadaća Haškog suda nije bila relativizacija, lažna simetrija i podjela krivnje. Zadaća je bila da sudi za zločine. Za strašne zločine nad Hrvatima u Lovasu, Škabrnji, Saborskom Srbi su dobili desetine godina robije. Za monstruozne zločine nad Srbima u Podrinju Naser Orić je oslobođen. Za neljudske zločine nad Srbima na Kosovu Haradinaj je oslobođen. Sud koji oslobodi Orića i Haradinaja nema više nikakav kredibilitet.
Časni haški sudac Frederik Harhof javno je progovorio o pritiscima u slučaju Gotovina i Markač (za „Oluju“). U slučajevima Orića ili Haradinaja nestajali su svjedoci. Jedino za srpske generale nije nedostajalo svjedoka, često i lažnih. O promjeni definicije genocida u slučaju Srebrenice da i ne govorimo. Do danas to ostaje presedan, jedini općinski genocid na svijetu. Kad su Srbi u pitanju, onda je uvijek sve „sui generis“.
Srbi su jedini narod koji je vršio etnička čišćenja tako da ga više nema tamo gdje je etnički čistio. Jedini narod koji je vršio genocid tako što je propuštao žene, djecu i 7.000 boraca (kolona 28. divizije iz Srebrenice koju je propustila srpska vojska). Jedini narod koji je kriv za raspad Jugoslavije zato što nije htio da se raspadne.
Svega ovog srpski narod je u manjoj ili većoj mjeri svjestan. Da su drugi suđeni bar za neke zločine nad Srbima, Srbi bi prihvatili sud. Ovako ga s pravom nazivaju „antisrpskim“, iako je to samo laička, kolokvijalna formulacija, istina je da je Tribunal u konačnom rezultatu nejednako tretirao zločine počinjenje nad Srbima. Drugo je pitanje bi li ishod bio manje loš po Srbe da žuta vlast nije do 2012. potrošila manje od dva milijuna eura na 66 Srba, dok je Makedonija na svoju dvojicu potrošila devet milijuna. O desetinama milijuna koje je Hrvatska dala za obranu samo Gotovine i Markača možemo samo nagađati, službeno bar 30 milijuna eura.
Zbog toga je i ishod suđenja Tačiju irelevantan. Bude li pravomoćno osuđen, to će se dogoditi zbog nesuglasica na liniji SAD-EU, a ne zbog pravde. Zbog lobija koji stoji iza Tačijevog konkurenta Kurtija, a ne zato što je ubijao Albance, Rome i Aškalije (a ubacili su čak i ponekog Srbina). Haška „pravda“ Srbima ne treba.
Srpsko iskustvo s kolektivnim Zapadom je loše. Izuzetak je samo Trampova administracija. To iskustvo se mora uzeti u obzir prilikom pregovaranja o ulasku u EU, najbrže padajućom ekonomijom svijeta. Šta ta umjetna, polumrtva tvorevina nudi Srbiji u zamjenu za suverenitet? Stolicu Kosova u UN? Prvi red u novoj operaciji „Barbarosa“?
Hag je svojim motom „Niko nije kriv dok se ne dokaže da je Srbin“ otrijeznio Srbe. Zapad im više ne može prodavati nadu, niti svečana obećanja. Srbi konačno uzimaju svoju sudbinu u svoje ruke. Dobro je dok ne uzmu i pravdu.